Prvi korak u procesu odabira senzora protoka je utvrditi trebaju li informacije o protoku biti kontinuirane ili ukupne, te jesu li ove informacije potrebne lokalno ili udaljeno. Ako je na daljinu, treba li prijenos biti analogni, digitalni ili zajednički? I, ako se dijeli, koja je potrebna (minimalna) učestalost ažuriranja podataka? Nakon što se odgovori na ova pitanja, potrebno je provesti procjenu svojstava i karakteristika protoka procesne tekućine i cjevovoda koji će primiti mjerač protoka.

Tekućina i njezina temperatura tlaka, dopušteni pad tlaka, gustoća (ili specifična težina), vodljivost, viskoznost (Newtonov ili ne?) i tlak pare pri maksimalnoj radnoj temperaturi su navedeni, zajedno s naznakom kako ta svojstva mogu varirati ili međusobno utjecati . Osim toga, potrebno je navesti sve informacije o sigurnosti ili toksičnosti, zajedno s detaljnim podacima o sastavu tekućine, prisutnosti mjehurića, krutih tvari (abrazivnih ili mekih, veličini čestica, vlakana), sklonosti premazivanju i svojstvima prijenosa svjetlosti (neprozirna, prozirna , ili prozirno?).

Uz normalne radne vrijednosti treba navesti očekivane minimalne i maksimalne vrijednosti tlaka i temperature. Može li se protok preokrenuti, ne ispunjava li uvijek cijev, može li se razviti strujanje (zrak-krutina-tekućina), je li vjerojatno prozračivanje ili pulsiranje, može li doći do naglih promjena temperature ili su potrebne posebne mjere opreza tijekom čišćenja i održavanja, te činjenice također treba navesti.

Što se tiče cjevovoda i područja na kojem će se nalaziti mjerač protoka, treba navesti sljedeće informacije: Za cjevovod, njegov smjer (izbjegavajte protok prema dolje u tekućim primjenama), veličinu, materijal, raspored, nazivni tlak prirubnice, pristupačnost, uzvodno ili nizvodno skretanje, ventili, regulatori i dostupne duljine ravnih cijevi.
U vezi s područjem, inženjer koji je izvršio specifikaciju mora znati jesu li prisutne ili moguće vibracije ili magnetska polja, je li dostupna električna ili pneumatska energija, je li područje klasificirano kao opasno od eksplozije ili postoje li drugi posebni zahtjevi kao što je sukladnost sa sanitarnim ili propisi o čistoći na mjestu (CIP).

Sljedeći korak je određivanje potrebnog raspona mjerača identificiranjem minimalnih i maksimalnih protoka (masenih ili volumetrijskih) koji će se mjeriti. Nakon toga se utvrđuje potrebna točnost mjerenja protoka. Tipično, točnost je navedena u postotku stvarnog očitanja (AR), u postotku kalibriranog raspona (CS) ili u postotku jedinica pune skale (FS). Zahtjevi točnosti trebaju biti posebno navedeni za minimalni, normalni i maksimalni protok. Osim ako ne poznajete ove zahtjeve, performanse vašeg mjerača možda neće biti prihvatljive u cijelom rasponu.